Articles

Zločin i kazna

Category: Lektire

Zločin i kazna

Beleška o piscu:

Rođen je 1821.g. u kući vojnog liječnika. Završio je privatnu moskovsku školu, a zatim se upisuje u inžinjersku školu koja nije odgovarala njegovim sklonostima za književnost.Uskoro završava akademiju, i počinje se baviti pisanjem. ÄŒita razne zabranjene knjige i kreće se u socijalističko - utpističkom krugu. Zbog toga je i skoro pogubljen, ali je u zadnji tren pomilovan i poslan na prisilni rad u Sibir. Nakon kazne vraća se u Petrograd i bavi se književnošću. Putovao je Europom i vraća se u Rusiju s nadom  za boljitak. Borio se s bolešću i materjalnim neprilikama.

Poznajemo ga kao ruskog realista i modernista, pisca psihološkog romana, oca modernog romana, pripovedača…

Njegov psihološko roman je studiozno građen, sadrži elemnente kriminalističkog i bulevarskog romana, a likovi su buntovnici, kršćani, robijaši, prostitutke, likovi koji ne nslužbuju radnji već ona njima.

 O romanu:

Priča je napeta studija jednog ubojstva, od ideje motiva, načina, plana, izvršenja i kazne. Prikazana je duboka psihološka analiza Raskoljnikova, provedena u samo devet dana koliko traje delo.

Fabula:

Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim novcem bi usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U poččetku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo delo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj.

Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizvetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa svešću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže pswihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od Evanđelja i Sonje.

 Likovi:

Raskoljnikov je lijep i stasit bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potkiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bjede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju dela nalazi davno izgubljeni spokoj.

Sonja je prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, trpi bez prigovora, očito još veću bjedu od Raskoljnikove.

Andrej je nihilist, kritičar društva, prost čovek, radio je kao službenik, koji veruje u budućnost i podržava preljub.

Stil u delu:

Dostojevski najviše koristi unutrašnji monolog, diskusije, pa čak i snove likova, da opiše njihove psihičke probleme, kojih kao ni fizičkih nikad ne manjka. Pripovedač nije naglašen ni eksponiran, ali se često uživljava u likove i priča iz prvog lica.

Mesto i vrijeme radnje:

Radnja se zbiva u Rusiji u 19. st.

Ujka Vanja

Category: Lektire

Ujka Vanja

Bilješka o piscu

Čehov, Anton Pavlovic ( 1860.-1904. ), ruski novelist i dramaticar, po zanimanju lijecnik. Zapoceo je knjiženi rad kritikama humoreskama, nastavlja novelama u kojima obra|uje izgubljene i otu|ene likove. cehov ne donosi u svojim novelma doga|aje, zbivanja, a niti velike izrazite licnosti koje nastupaju u društvu glasno i bucno. Fabule su vrlo jednostavne, ili uopce nije težište na njima, jer cehov nastoji izazvati dojam, ugo|aje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima se oni potpuno ocituju. Zbog toga je uvijek sažet, na svoj nacin lakonican,a obilno se sliži pejzažima i lirskim digresijama. I u drame Čehov ne unosi vece dramske zaplete, nego je sav u stvaranju scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugo|aja u kojima se likovi ocituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je cehov velik majstor i s potpunim opravdanjem nazvan je osnivacem ruske impresioniticke drame; njegove se drame uzimaju kao iprimjer tzv. lirske drame.

Ujka Vanja

Na kazališnome oglasu naslov drame i posebno dodatak Scene iz života na selu..., upucuje nas na neku idilicnu ili realisticku pricu iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradica, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina jako utjece na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo. Čehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramaticnosti anti junaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.

Porodicni odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramaticnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kcerka Sonja iz prvoga braka,pa Marija Sonjina baka i onda Vojnicki Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te lijecnik i osebnjak Astrov, ta zabitist karaktera u uskom prostoru razlicitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj nacin svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene. Naši su slabici samo drhtaji, osu|eni ne umrijeti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeci od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu. Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabacenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošci ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosjecnost u kojoj se krecu. Bježeci od malogra|anštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave invebturu svoga života shvacaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragicnija je spoznaja da ce i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitacno dosadno cekajuci smrt kao jedinu mogucu promjenu.

Kada se tih šest nesretnika na|u zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronaci krivca za svoje stanje, cehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugo|aj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu. Nema retorike, nema fabuliranja, nema dramskih zapleta i efekata umjesto zbivanja u drami imamo raspoloženje.

Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. cehov ne opravdava niti otkrivljenje razvoj ili razmišljanje svojih junaka. Ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osjecaje junaka a vanjsko kretanje i zbivanje sporadicna su. Skucenost i ogranicenost vanjskih zbivanja dramski je opravdano zbivanjem u jednom danu i nocu na verandi i u sobi imanja Serebrjakova. Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnicki virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u kazališnoj izvedbi necim ne pokvari vrijednost književnog djela. Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrovic. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svoga života. Dvadesetipet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naucnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni strucnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on Vojnicki utukao svoj život za jednu obicnu ništicu.

“Vojnicki: Ti si za nas bio više bice, a tvoje smo clanke znali napamet...Ali sad mi je puklo pred ocima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umjetnosti, a ništa ne razumiješ u umjetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja volio ne vrijede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!” (str. 45.)

“Vojnicki: ... Ti si upropastio moj život.” ( str. 45.)

“Sad je on u penziji i sada se vidi cijela bilanca njegova života: poslije njega nece ostati nijedne stranice iz njegovih djela, on je potpuno nepoznat,on je - nula ! Mjehur od sapunice!” ( str. 25.)

Vojnicki je nesretan on se ne može pomirita sam sa sobom, svojim stanjem.

“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!” (str.23.)

Iako nemocan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara muški, odlucno. Kada profesor želi prodati imanje a njega i Sonju izbaciti na ulicu kao stari kufer, Vojnicki reagira elementarno ljudski i pokušava u efektu pištoljem ubiti profesora. Njegov je cin završio ocajno i sramotno, promašio je profesora.

Vojnicki je zaljubljen u prelijepu mladu Jelenu ali mu ona ne odvraca ljubav. Tragedija je Vojnickog kao i Sonje kada shvate da ce još živjeti a da ne znaju zašto i za koga i da im je buducnost besmislena.

“Vojnicki: ... Meni je cetardesetisedam godina; ako budem živio, recimo do šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako cu proživjeti tih trinaest godina? [to cu da radim, cime cu ih ispuniti? ” (str.51.)

Vojnicki bi želio nemoguce, novi život.

“Vojnicki:...Poceti nov život...Reci mi, kako da pocnem...od cega da pocnem?”

(str. 52.)

Astrov odgovor izgorio je Vojnickove želje u hip, bez okolišanja.

“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.” (str.52.)

Sonja je nesretna žena, zaljubljena u lijecnika Astrova koji je ne voli. Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi. Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune, primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada nece ni živjeti. Nikada nece biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.

“Sonja: ...Nismo mi jeli kruh zabadava! Ja ne govorim što treba reci, ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumjeti tata. Treba biti milostiv!” (str. 47.)

Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zaprcacena ocekujemo njen jauk. Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršcansko otkupljenje i spas. Tko je patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.

Sonjinim dijalogom tocno završava drama:

“Sonja: ..., a kad nam do|e naš sudnji cas, pokorno cemo umrijeti i tamo, na onom svijetu, reci cemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško i bog ce se sažaliti na nas; onda cemo, ujko, mili ujko, vidjeti drugi život- svijetli, divan, lijep, radovati cemo se i na sve sadašnje naše patnje pogledati cemo ganuto, s osmjehom- i odmoriti cemo se.” (str.59.)

Astrov je lijecnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi. Odre|enu simpatiju cehov poklanja Astrovu iako stidljivo. Možda je uzrok tome što je i cehov bio lijecnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:

“Astrov: ... Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji covjek s velikim brkovima i malim sposobnostima...To sam ja.” ( str. 14. )

Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao postojati kao covjek, jer ne vjeruje više u ljude i nema više osjecaje, ne može voljeti.

“Astrov:... Ja za sebe više ništa ne ocekujem, ne volim ljude... Odavno vec nikog ne volim.” (str. 28.)

Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora u žabokrecinu ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu , a narocito u Vojnickom. Jelena postaje žena fatum.

Jelena je nesretna žena koju svoju najvecu nesrecu prima sa manje emocija donekle racionalno.

“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrecna žena, ona ima staroga muža! To je sauceše pram meni - o, kako ga dobro razumijem” (str.17.)

Jelena mrzi muža, ali zna da mora živjeti sa njime.

“Jelena Andrejevna: ]uti! Ti si me ubio!” (str. 20.)

Jeleninoj vjernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.

“Vojnicki: Zato što je ta vjernost neprirodna i izvještacena od pocetka do kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevjereti starog muža kojega ne možeš podnijeti- to je nemoralno.” (str.11.)

Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuje ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvaca kao nešto prirodno.

Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. U biti je umišljena velicina koja u zimi svoga života ocekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.

“Vojnicki: covjek punih dvadesetipet godina predaje i piše o umjetnosti, a nimalo ne razumije umjetnost.” (str.10.)

Ono što ubija profesora i cini ga nesretnim je starost. citav je život bio sebican, a sada život ostavlja drugima, mla|ima.

“Serebrjakov: ... Prokleta, odvratna starost. avo da je nosi! Otkako sam ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, vjerovatno, gadno je da me gledate.”

(str.20.)

Likovi drame su slabici i malenkonicni tragicari. Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje. Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u bezlicnu sjenu spreman da sa Sonjom propati ostatak života. Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa cinjenicom da si živ zakopan u zaostalosti riskog sela i da ceš tu lagano umirati, cini likove drame drasticno tragicnim. Oni nemaju moc ni umrijeti brzo. U takvoj atmosferi života cehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje. Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke ili poruke pisca. Prikazano je stanje duša u određenom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjeci.

Životinjska farma

Category: Lektire

Životinjska farma

Beleška o autoru:

Džordž Orvel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gde polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio  je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od dela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air", „1984“. Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. godine završava "životinjsku farmu", koja je izašla tek u 945. Umro je 1950. g.

Zapažanja o delu:

Delo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji I ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan I u knjizi Georga Orwela "životinjska farma".

Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovek životinjama može biti primer ponašanja.

Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju dela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist I najviše od svega čovekova želja da vlada svime I svima.

Tijekom čitanja knjige u meni su se razmenjivali osećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje I prezira, pa na kraju osećaji krivnje.

"Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Već danas ujutro počet ćemo ponovo graditi vetrenjaču I to će potrajati čitavu zimu, I po kiši I po suncu. Pokazat ćemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest ćemo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi ! živela vetrenjača ! živela životinjska farma !

Anotacija:

Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran.

No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čoveka.

To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što će drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovek a tko svinja.

Likovi:

Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer

Major:

"Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično   ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsečeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna  izgleda. "

 Boxer:

"Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosečna konja. Bijela pruga iznad    njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova   inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. "

Clover:

"Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se  približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada  nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "

Benjamin:

"Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična    primedba - na primer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha , ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja    na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica    obično bi zajedno proveli nedelju na malom pašnjaku iza   voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi. "

Mollie:

"U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvačući kocku   šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mesto sprijeda i počne   mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na  upletene crvene vrpce.

Napoleon:

"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda,   jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio  ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "

Snowball:

"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji,  ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. "

Squealer:

"Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu  Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je  briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi,   skakutao je čas na jednu , čas na dugu stranui mahao repom koji je delovao nakako vrlo uverljivo. O njemu se govorilo da crno   može pretvoriti u bijelo.

Starac i more

Category: Lektire

Starac i more

Beleška o piscu:

HEMINGVEJ, Ernest (1898 - 1961), američki književnik.

Za Prvog svetskog rata služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti, gde je ranjen; roman Zbogom oružje jedno je od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju iduhovnu pustoš anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu Sunce se ponovo rađa. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što će mu biti tema u nizu novela. Za španskoga građanskoga rata svojim reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašističkim nastupima, dramom Peta kolona i velikim romanomo partizanskom ratovanju iza Francovih linija, Za kim zvono zvoni, pozitivno se angažirao kao umetnik i kao javna ličnost.

U Drugom svetskom ratu Hemingvej je boravio na kineskom frontu i među francuskim partizanima, sudelujući i u oslobađanju Pariza. Posleratni roman Preko reke i u šumu nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junaštvu čoveka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošću..

U svojim dijelima Hemingvej je stvorio neku vrstu mita o modernom čoveku, lutalici idobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno živeći s prirodom, odajući se borbi, seksu, alkoholu, sportu, suprostavlja ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom. Sukus života je igra sa smrću, koja za Hemingveja ima gotovo obredni značaj. Stil mu obilježen naizgled škrtim rječnikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima kratkih rečenica, te se emocionalno bogatstvo njegova karkterističnog jezika nalazi u podtekstu. Hemingvej je u našem stoljeću valjda jedinstven prozaik kojega jednako cijene čitaoci iz najširih krugova, kao i oni s ekskluzivnim estetskim merilima.

Santjago:

Starac Santjago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdamana potiljku. Na jagodicama je imao vzagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bijaše svijež. Na njemu je sve, osim očiju, izgledako staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.

Sadržaj:

Santjago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri meseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dečak, Manoline, ali je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santjago ostao sam.

Jednog je jutra, kao i uvijek, Santjago išao na pecanje, ovaj put išao je još dalje od obale gde je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjdnom na mamac se nešto uhvatilo i počelo je jako vući. Starac je odmah ragirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santjago je ostao bez daha, bila je to ogromna mečarica. Mučio se Santjago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se nližala oluja odlućio se za brz povratak na obalu. Međutim na putu pojavili su se morski psi. Santjago se borio s njima, pokušao im je pobjeći, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od mečarice ostale su samo glava i kosti.

Iako su od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su se ribari divili, bila je duga 5.5 metra.

Slijedećeg jutra kad se starac Santjago probudio uz njega stajao je mladi Manoline koji mu je obećao da će od sad na dalje uvijek ići na pecanje s njim.

Analiza dela:

Hemingvej je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju “izgubljene generacije”. Ljudi se očajnički bore za svoju sreću, muće se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove dolaze mračne sile koje mu ih otimaju. “Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingvej, kome je borba uvijek značila što i život, ni ovde ne vidi izlaz u pokravanju i beznađu. Njegov starac Santjago se prvo bori da ulovi ribu koja će mu donijeti sreću, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na morske pse koji su mu ju htijeli oteti. Međutim, kada postaje svijestan da je poražen, on ipak ne klone duhom, već se sprema zajedno s dečakom na nove borbe. Poslije poraza starac govori sebi: “Čovek nije stvoren da bude pobijeđen. Čoveka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti”.

Ideja:

Hemingvej upučuje svoju poruku o neophodnosti čvrstine i integriteta čoveka, bez obzira na starost ili nedozrelost: starac i dečak su ravnopravni sudionici u težnji za potvrdom osnovnih životnih vrijednosti.

Zaključak:

Iako nesretan, Santjago usprkos svemu postiže moralnu pobijedu prelazeći vlastita ograničenja, svoju starost i nedostatak snage, hrabrošću i odlučnošću.