Seminarski radovi i diplomski radovi

Buka i bes              

Beleške o piscu:

Vilijem Fokner rodio se 1897. godine u mestašcu Nju Albaniju u saveznoj državi Misisipi, kao praunuk Vilijema K. Foknera, trgovca koji je u istoriju književnosti ušao svojim romanom Bela ruža Memfisa. Sa pet godina seli se sa obitelji u gradić Oksford, u istoj državi. Kratko je selovao u 1. svetskom ratu, kao zrakoplovac u Kanadskim dobrovoljcima. Poslije rata seli se u New Orleans, gde se druži sa Sherwoodom Andersonom, koji je imao značajan utjecaj na njegovo stvaralaštvo. Za to vrijeme je napisao nekoliko pjesama i crtica o New Orleansu, a sredinom 20-ih godina vraća se u Oxford, gde se ženi, kupuje farmu i ostatak život provodi kao farmer, kojemu je pisanje hobi. Prvi roman, Vojnikova plaća, objavio je 1926., i tipično je delo predstavnika “izgubljene generacije” (Hemingway, Dos Pasos, Ficdžerald). Pravi proboj napravio je tek s romanom Buka i bes (1929.), koji je bio revolucionaran u istoriji romana. Ostala poznatija dela su mu:

 - Romani: „Dok ležah na samrti“, „Svetilište“, „Svjetlo u avgustu“, „Abšalome, sine moj“

 - Zbirka pripovijedaka „Ovih 13“

 - Drama „Rekvijem za opaticu“

1950. godine Fokner je dobio Nobelovu nagradu - nakon brojnih američkih književnih nagrada, konačno priznanje njegove vrijednosti. Umro je 1962.

 O delu:

Buka i bes se kao i većina Foknerovih romana odvija u izmišljenoj okrajini Yoknapatawpha, koja zajedno sa svojim središtem, gradićem Džefersonom, na području većem od 2400 km², ima 15611 stanovnika (6298 belaca i 9313 crnaca). Roman je podijeljen na četiri poglavlja, i svako poglavlje prikazuje tok svijesti trojice braće Compson: Benjia, Quentina, i Jasona, uz još jedno dodatno poglavlje koje je ispričano u trećem licu. Fokner je kasnije napisao i dodatak kojim je bolje objasnio događanja prije, tijekom, i poslije radnje romana, ali on nije sastavni dio romana.

Vilijem Fokner o delu - Kako je nastao roman Buka i bes?

Prema mojoj ocjeni, ni jedna moja priča nije dosta dobra i zato sam trideset godina uvijek pisao novu, nadajući se da bi ta mogla biti dosta dobra. Pa bi tako moj osobni osjećaj valjda bio nježnost prema onoj koja mi je prouzročila najviše zebnje, kakvu bi majka mogla osjećati za dijete, a ona koja je meni prouzročila najviše zebnje i za mene predstavlja najsjajniji neuspjeh jest Buka i bes... Počela je kao kratka priča, priča bez zapleta, o nekoj deci koju šalju od kuće za vrijeme bakina sprovoda. U toj su priči ona bila premlada da bi im se kazalo što se zbiva, i videla su te stvari samo usput, uz dečje igre kojima su se zabavljala, a te su igre bile sumorni posao odnošenja leša iz kuće itd. Tada mi se javila ideja da bih mogao mnogo više izvući iz ideje slijepe samousredotočenosti nevinosti, što bi je pokazivala deca, ako bi jedno od te dece bilo istinski nevino, dakle, idiot. Tako se rodio idiot i onda sam se zainteresirao za odnos idiota prema svijetu u kojem se nalazio, ali s kojim nikad neće moći izaći na kraj, i odakle će dobiti nježnost, pomoć da ga štiti u njegovoj nevinosti. Mislim "nevinost" u tom smislu što ga je Bog pri rođenju učinio slijepim, naime bez pameti, i on nikad ništa neće moči učiniti da bi se to promijenilo. I tako se počeo javljati lik njegove sestre, a onda brata, tog Jasona (koji je za mene predstavljao potpuno zlo). On je najopakiji lik, čini mi se, koji sam ikada zamislio. Tada sam vidio da to ne mogu nikako izreći u kratkoj priči. Pa sam tako iskazao idiotovo doživljavanje toga dana, i bilo je nerazumljivo, čak ni ja ne bih bio mogao reći što se tada zbivalo, pa sam morao napisati još jedno poglavlje. Tad sam odlučio da Quentin dade svoju verziju tog istog dana, odnosno te iste prilike, i to je učinio. Onda je trebalo dati kontrapunkt, a to je bio drugi brat, Jason. Tada je već sve bilo potpuno zamršeno. Znao sam da je daleko od toga da bude gotovo, pa sam morao napisati još jedan odeljak, s izvanjske perspektive, u kojemu netko izvana, pisac, govori o onomu što se dogodilo tog dana. I tako je nastala knjiga, tj. istu sam priču napisao četiri puta. Nijednom nije bilo kako treba, ali toliko sam se mučio da ništa od toga nisam mogao baciti i nanovo početi, pa sam je tako tiskao u četiri odeljka...