Seminarski radovi i diplomski radovi

Prokleta avlija

Beleška o piscu:

Istaknuti romanopisac, pripovedač, pesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Detinstvo je proveo u Višegradu, gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gde je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.

Kao srednjoškolac i student Andrić sudeluje u naprednoj delatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih dela.

Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pesama u prozi Nemiri. Između dva svetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovedaka Nove pripovetka, Priča o vezirovom slonu, Lica …Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću Godine 1956. Dobio je povelju za životno delo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

 Likovi

Ćamila: mladić koji se također nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povućen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Čamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima nameru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za ućenjem, za znanošću, želja za knjigama, a verojatno oni nisu ni znali šta je sve to.

Možemo reći da se Čamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom  je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gde učeni i bogati mogu također brzo postati bezpomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili.

Karađoz: možemo reći, da je glavni glumac Andrićeva dela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on postaje “povesna ličnost”  te tamnice.

Karađoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.

Analiza dela

Delo Ive Andrića Prokleta Avlija jedno je od njegovih najvećih dela. Delo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliču, u njima Čamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priča o Čamilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.

Tim naćinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom delu Prokleta Avlija.

Tematika u Andrićevim delima

Andrić se u većini svojih dela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme izvori povesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove priće vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povesne priće već što tajnovitije i čudnije priće. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit čovekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška.

Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim delima i u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.

Stil pisca

Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost njegove umetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i “zastario” u najplemenitijem znaćenju riječi.Početkom 20-ih godina opredelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je ćinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928 .godine većina se pisaca u znaku protesta vraća materinom jeziku i svoja dela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva prinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.